U periodu od oktobra 1991. do marta
1992. godine kroz Cazinsku krajinu je iz hrvatskih općina Cetingrad, Krnjak, Rakovica, Vojnić, Topusko i Gvozd stiglo između 12 i 15 hiljada protjeranih civila koji su na prostoru Republike Bosne i Hercegovine zbrinuti i spašeni sigurnog uništenja.
KRAJINA, 2.augusta – Velika godišnjica vojno – policijske operacije “Oluja” u Hrvatskoj inicira augustovsku temu o tome ko je kome u ljeto 1995. godine spasio stanovništvo, biološki opstanak pa i stvorio uslove za Opšti okvirni sporazum za mir. Po ovom pitanju historičari mudro i metodološki još uvijek ne daju svoj konačan sud o ovoj temi, hrvatska diplomatija angažira međunarodne učesnike da plediraju za stavove Zagreba dok su bosanski generali pritisnuti optužnicama.
Ovo su dani u kojima se sve što je Hrvatska uradila za tadašnju Republiku Bosnu i Hercegovinu upotrijebljava protiv zvaničnog Sarajeva i to po osnovama aktualnih političkih pitanja hrvatsko – bošnjačkih odnosa.
Licitira se tako sa brojkom od preko milion izbjeglica koji su tokom rata prošle kroz Hrvatsku kao brojkom koja anulira cjelokupni ratni napor Armije RBiH, koja je svojim opstankom očuvala stratešku dubinu i kupila vrijeme za sve oslobađajuće operacije Hrvaske vojske.
Pritom se zaboravlja mnogo toga što je prethodilo “Oluji” i uopšte kraju rata. Zaboravlja se da je narod Cazinske krajine 1991. godine spasio blizu 15.000 Hrvata iz Hrvatske i sigurne smrti, iako je Zagreb od mjesta događanja bio udaljen stotinjak kilometara.
Izbjeglice u Krajini
Nakon Krvavog uskrsa na Plitvicama u martu 1991. godine počinju se stvarati početne pozicije rata u Hrvatskoj sa utvrđenim stranama u vidu prvobitno hrvatskog MUP-a (kasnije ZNG-a) i s druge strane pobunjenim Srbima potpomognutim od strane JNA.
Kao model stvaranja srpskih paradržava na okupiranim teritorijama Hrvatske započeo je progon i ubijanja pri čemu se hrvatsko stanovništvo na Kordunu našlo u izuzetno teškoj situaciji u jesen 1991. godine kada su im putevi ka Zagrebu ostali odsječeni.
Pri napadu na selo Batnoga, u općini Cetingrad u novembru 1991. godine ubijeno je sedam civila, da bi u narednim danima srpske snage ubile samo u tom mjestu još najmanje 11 civila. Pri tome je razoreno, uništeno i spaljeno 2431 kuća u okolini zajedno sa preostalom imovinom.
Šest današnjih općina Cetingrad, Krnjak, Rakovica, Vojnić, Topusko i Gvozd uz grad Slunj padali su jedan za drugim u napadima JNA i pobunjenih Srba. Opcija za mnoge je bila ostati i biti ubijen ili se povući ka granici sa BiH prema općinama Cazin i Velika Kladuša. Padom Cetingrada u oktobru 1991. godine počinje jedan od prvih i najvećih izbjegličkih valova iz Hrvatske ka Bosni i Hercegovini.
Tako u oktobru na kamionima, traktorima i putničkim automobilima na prostor općine Velika Kladuša, Cazin, Bosanska Krupa i Bihać pristiže između 12 i 15 hiljada Hrvata koji se sklanjaju pred pobunjenim Srbima.
S obzirom da su pripreme za nadolazeću agresiju na BiH u Cazinskoj Krajini u tom periodu bile u punom jeku, trebalo je zbrinuti toliko velik broj ljudi bez da se ugroze aktivnosti na pripremama za odbranu. Prvobitno smještene u prihvatne kolektivne centre hrvatske porodice su brzo počele prihvatati bošnjačke porodice po kućama.
Civilna zaštita organizira raspodjelu hrane, ćebadi i najosnovnijih potrepština pri čemu će ključnu ulogu imati općinski Sekretarijati za unutrašnje poslove (SUP) u Bihaću, Cazinu i Velikoj Kladuši. Pošto hrvatsko stanovništvo nije imalo namjeru ostajati u BiH gdje je rat postajao sve izgledniji trebalo je omogućiti prebacivanje stanovništva do Hrvatske i trećih zemalja.
Uloga SUP-ova bila je ključna u tom procesu jer je su hrvatskim vojnim obaveznicima među izbjegicama izdani dokumenti sa bošnjačkim imenima i prezimenima za lakši prolazak kroz mjesta većinski naseljena bosanskim Srbima.
Cjelokupni proces se izvodio paralelno i ilegalno jer su u tom periodu aktivnosti Službe državne bezbjednosti intenzivirane na području otrkivanja “muslimanskih ekstremista” u Cazinskoj Krajini. Prema dostupnim podacima koji nisu kompletni zbog velikog broja kraćih tranzita grupa izbjeglica, u općini Velika Kladuša spas je pronašlo najmanje 5.000 izbjeglica, Cazinu 7.000 te u Bihaću 1.200.
U periodu od januara do marta započinje izvlačenje hrvatskih izbjeglica sa prostora Cazinske krajine i to u dva pravca, južno Livno – Split te istočno Gradiška – Srbac. Tadašnji premijer SR BiH Jure Pelivan uspjeva poslati autobuse za izvlačenje žena i djece preko Livna čime Je značajno olakšano izvlačenje hrvatskih izbjeglica.
Odlazeći od svojih spasioca prognani Hrvati ostavljaju svoja vozila na čuvanje prije polaska ka Hrvatskoj pri čemu su mnogi u znak zahvalnosti i poklonili automobile bošnjačkim porodicama. Kad se 1996. godine mnogi od njih vrate po vozila i zahvale Bošnjacima, gotovo sve što je ostavljeno bilo je i sačuvano.
Prijateljstvo između protjeranih porodica i krajiških domaćina i danas je očuvano kroz različita druženja pri čemu se na obilježavanju Dana sjećanja i zahvalnosti za prognane žitelje Cetingrada i ostalih naselja slunjskog kraja redovno poziva delegacija Unsko – Sanskog kantona.
Dupla igra Zagreba
Izbijanjem pobune i izdaje ratnog zločinca Fikreta Abdića u jesen 1993. godine situacija u Cazinskoj krajini koja postaje Bihaćkim džepom još 1992. godine, značajno se pogoršava. Bošnjačko – hrvatski odnosi u Bihaćkom džepu su očuvani izuzetnim tokom trajanja agresije na RBiH iako su određeni potezi Zagreba djelimično narušili ove odnose.
Naime, tokom trajanja bošnjačko – hrvatskog sukoba na području Bihaćkog džepa bihaćki HVO nije postupio po nalogu Mate Bobana zbog čega nije iniciran sukob sa snagama Petog korpusa.
S druge strane, uspostavljen je vazdušni most Ćoralići – Zagreb čime se osiguravala skromna ali značajna vojna pomoć koja je iz svijeta dolazila za odbranu RBiH pri čemu je zračni most imao promjenjivu dinamiku dolazaka.
Između osam i 10 hiljada Hrvata koliko je živjelo na prostoru koji je danas administrativno Unsko – sanski kanton, prihvatilo je sve izazove agresije i svih obruča oko snaga Petog korpusa. Međutim, smjenom Tomislava Deretara kao vodećeg oficira HVO-a za bihaćku regiju i kasnijim dolaskom generala Vlade Šantića započinje nešto drugačiji pristup sukobu.
Zvanični Zagreb je u izdaji Fikreta Abdića vidio odličnu priliku da profitira u procesu podjele BiH sa unijama kao modelom prema kojem bi Abdićev feud postao konfederalnim dijelom Hrvatske.
U tom pogledu se 21. oktobra 1993. godine između Mate Bobana i Fikreta Abdića uz posredovanje Radovana Karadžića potpisuje zajednička deklaracija.
Kada je u pitanju Velika Kladuša, na granicama općine sa Republikom Hrvatskom nalazilo se nekoliko sela u kojima su živjeli Hrvati koji 1993. godine formiraju Petu satniju HVO-a koja će zajedno sa snagama Teritorijalne odbrane i kasnije snagama Petog korpusa imati izvanrednu saradnju sve do izdaje u zimu 1994. godine.
Tokom operacije “Pauk” u zimu 1994. godine snage HVO-a će izdati snage Petog korpusa koje su branile Veliku Kladušu. Naime, u operaciji “Pauk” su združene snage iz SAO Krajine, Vojske Republike Srpske uz paravojne formacije Fikreta Abdića i svi pod nadzorom Službe državne bezbjednosti Srbije i Vojske Jugoslavije, pokušale poraziti Peti korpus AR BiH i ponovno instalirati Fikreta Abdića u Velikoj Kladuši.
Tokom odsudnih borbi snage HVO-a koje su čuvale bok snagama Petog korpusa, upuštaju snage tzv. Narodne odbrane Zapadna Bosna zajedno sa srpskim snagama preko Starog grada u Velikoj Kladuši.
Da je ova aktivnost bila usaglašena na relaciji Beograd – Zagreb ukazuje i činjenica da je nakon pada Velike Kladuše iz Hrvatske preko okupirane teritorije SAO Krajine stigao kontingent autobusa koji je iz hrvatskih sela oko Velike Kladuše do Karlovca evakuirao hrvatsko stanovništvo.
Treba istaći da su osim ove izdaje snaga Petog korpusa, snage HVO-a regije Bihać bile maksimalno angažirane u odbrani Bihaća i to je nešto što se mora istaći. Bošnjaci i Hrvati su zajedno izdržali 1201 opsade i okruženja dva korpusa VRS-a i tri korpusa Srpske Vojske Krajine i niko ne može osporiti tu historijsku činjenicu.
Ali je činjenica i to da se iz Zagreba danas barata samo brojkama o izbjeglicama iz BiH za koje ratni ministar vanjskih poslova Hrvatske Mate Granić navodi ukupnu brojku od milion ljudi u tranzitu.
Međutim, činjenica je da Hrvatska bošnjačkim izbjeglicama kupila dio arapskog svijeta koji je slanjem naoružanja za Armiju RBiH naoružavao i Hrvatsku vojsku pri čemu se u slučaju pada Petog korpusa ne bi moglo jednako razmatrati oslobađanje okupirane teritorije Republike Hrvatske.
Uzimajući u obzir sve navedeno i dalje nije vrijeme za konačne ocjene o “Oluji” i taj proces treba prepustiti historijskoj metodologiji uz pauzu od barem još 20 godina. Ali je svakako vrijeme da politički predstavnici iz BiH zauzmu stav prema kojem bi se uzela u obzir i žrtva koje su Bošnjaci iz Cazinske krajine spasili između 12 i 15 hiljada Hrvata iz Hrvatske.
Trebao bi to znati i potpredsjednik hrvatske vlade Tomo Medved koji je rođen u Velikoj Kladuši pri čemu bi kao general Hrvatske vojske možda najbolje trebao prenijeti poruku o tome kako su Bošnjaci iz Cazinske krajine dočekali rat zajedno sa komšijama Hrvatima, ali i Oluju.
Leave a Reply