Za jednu predivnu djevojku. Za jednu mladost
/In memoriam Omerović Najila/
April je. Dvadeseti. Samo je srce proljeća. Behar je u pitomom posavskom kraju pustio svoj miris, a njegove latice okupane jutarnjom rosom , čarobno izgledaju..
U ovo doba godine, priroda svojim sokovima, mirisima i jutarnjim odsjajima sunca sa rosom okupanih voćnjaka, preciznom oku pokazuje i dokazuje savršenstvo Njegovog stvaranja. Božansko nadahnuće stavljeno ljudima pred oči. Da se dive ili da tek spoznaju..
Čovjek je proljećem prirodno sretan. Zato su tuge u proljeće sto puta teže. Tèške. Nesnošljive..
Danas su pred veče latice behara zaplakale. Iz dubina duše. Svom silinom. Danas se prekrasni posavski voćnjaci umivaju u suzama..Danas se Kerep u suzama guši. Otišla je duša Najile, gospodaru Svome. Sutra će pčele samo nijemo gledati rascvjetale bagreme. I one će u svojim sićušnim srcima nositi golemu tugu za ovom prekrasnom djevojkom. Sutra će Kerep kaharan biti. I ništa više isto biti neće. Ni ljudi ni pčele ni cvijeće.
Sutra će suze oca Mehmedalije i majke Nasihe dove biti. Kada padnu na žednu kerepsku zemlju odjeknut će kao uragan.
Pažljivom slušaocu promaći neće. Nikada više predivnog osmijeha. Umilnog glasa. Nikada više njene drugarice neće sa njom dijeliti tajne. One mladalačke. Sutra će Adnan gledati vrata sestrine sobe, koja se nikad više otvoriti neće.
Ni bijeli kimono svojih “Tempovaca” neće biti isti. Ostaće prazno mjesto u vrsti karatista. Ostaće i prazna đačka klupa. Sutra će mnoge oči plačne dove biti za prekrasnu osobu umilna osmjeha..
Doći će i one ptice rajskoga perja a čarobna glasa, da pjevaju odu duši koja se uspinje na berzahske cvijetne proplanke. Čudit će se ljudi.. A one će vratiti se svojoj kući u bespregledje plavoga neba u noći bez mjeseca..
Allahu naš, podari Najili najbolje iz milosti Svoje. Odagnaj tugu, kao planinu iz prsa njenih najmilijih.. Pomozi i nama svima, Svemogući Bože, jer više nismo isti.. Ne možemo i ne znamo tuge skriti svoje..
Podari svima nama da je se u svojim razgovorima i dovama sjećamo. Ne dopusti Svemoguću da nabujala rijeka zaborava sa svojih obala otrgne ljubomorno sjećanje na ovog prekrasnog tvog roba..Ponadali smo se Svemilosni. Da će se derman naći. Da ćemo opet gledati osmijeh prelijepe Naile. Da će njenim roditeljima lakše biti. Ali to je Tvoj emer..
Ti si onaj koji je naš Gospodar.
Zato Te molimo najvećim imenom Tvojim, podari joj najbolje iz Svoje neiscrpne riznice milosti i obraduj je, pokazujući joj Obećano mjesto. Bez patnje. Bez boli. Kroz koje rijeke bijele kao snijeg teku.
Amin.
Elvir Peštalić
Leave a Reply