Priča koja se emitirala u posljednjem izdanju emisije „Ispuni mi želju“ na Hayat televiziji završila je ostavivši našim gledateljima težinu na srcu i neobjašnjivu bol u grudima koja se ispoljavala kroz tihe suze.
Teško je biti imun na ovakve priče, posebno ukoliko ste to doživjeli ili ste jednostavno emotivan tip.
34-godišnja Amela Gerović iz mjesta Glogovo kod Bratunca sa svojim 41-godišnjim mužem i četvoro djece pokušava voditi sa svim običan život, pokušava sa ogromnim naporima iz dana u dan.
Četvoro djece još uvijek su maloljetni, imaju po 7, 12, 13 i 16 godina.
Priča koja slijedi teška je zbog teškog života iz 1995. godine kada je Amela sa osam godina bježeći od krvnika uspjela doći do Dubrava, dok je njen otac kroz šumu nekoliko dana bos pokušavao da se izvuče. Svi su joj govorili da je ubijen, ali nije bio, njihov susret bio je više nego emotivan.
Uspjeli su vratiti se u svoje mjesto, unatoč tome što su prisilno otjerani iz Bratunca i teškom periodu i danas osjećaju posljedice agresije u pogledu uslova za život.
Muž radi gdje stigne
Od primanja imaju samo dječiji doplatak u iznosu od 187 KM, pored toga muž radi na dnevnicu. U trenutku posjete ekipe „Ispuni mi želju“ ovoj herojskoj porodici suprug je boravio u Crnoj Gori gdje je otputovao u potrazi za poslom kako bi prehranio svoju porodicu.
Kad nije tamo onda ovdje ide u šumu, ko god ga zove ide i radi, kaže Amela.
Plastenike nisu dobili
Kroz razgovor kaže da nije loše živjeti gdje oni žive, ali nemaju svoje zemlje kako bi uzgajali maline koje bi održavala zajedno sa djecom. Trenutno sije u tuđem.
Nemamo zemlje, samo ovo ovdje i to sam kupila. U tuđem sijem, dokle mi kaže sij, kad mi kaže nemoj ne znam gdje ću više sijati, kaže Amela i dodaje:
Išla sam u udruženje. Kontala sam imam četvero djece dat će mi plastenik, dobro bi mi došao plastenik i ovdje bi ga mogla postaviti. Išla sam, išla.. davala džaba pare za prevoz i ništa nisam dobila. Krompira sam posijala, luka, buranije i svega ovoga što se može zimnica napraviti.
Dobila kravu
Dobrih ljudi ima, prije nekoliko dana dobila je kravu od Samira ispred organizacije „Svjetlo nur“.
Nisam se nadala, kopala sam krompir i on je mene nazvao i kaže „hoćeš li držati kravu da ti kupim“, pa hajd hoću što neću. Mlijeko, sir, kajmak za uhar mi je.
Četvero djece ide u školu
Školuje sve četvoro djece i bori se kako bi im obezbijedila kartu jer je škola daleko. Cijena karte je od 36 KM do 42 KM, za jedno dijete je plaćala taksi 50 KM jednu godinu.
Ja moram da njima ostavim za karte, imala ili nemala. Dešavalo mi se struje mi bude po 150 KM, nemam za šta da platim. Jer preće mi je djetetu karta nego struja, i struja mi je potrebna al opet ovamo iskupim kad skupim 20-30 KM i odnesem samo da mi ne bi isključili. I kuhinju djeci sam plaćala, ali opet se toliko ne žalim. Najmlađu kćerkicu koja je prvi razred čitavu godinu sam je vodila dole u školu i čekala je, nekada kod kone nekada pred školom.
S njom joj treba 25 minuta pješačenja do škole. Bilo je naporno kaže ali ne žali.
Bilo mi je naporno, nju probudim u pola osam krenem i do 11 ne dođemo kući. Dok dođem kući dok jelo spremim… stvarno mi je bilo naporno. Ali, morala sam. Nisam smjela samu da je pošaljem, auto će je ne’do Bog udariti ili nešto a i učiteljica nije dala da djeca idu prvačići sami. Ne žalim, završila je dobro, bila je dobra u školi, naučila je i ne žalim onu godinu što sam je vodala, govori Amela.
Zimi je bilo teže jer su do škole išle prije nego što je snijeg očišćen. Ona je završila samo osam razreda, to je razlog zašto želi da njena djeca završe i nađu sebi posao.
Za vrijeme agresije imala 8 godina: Katastrofa je bila
Amela je osam godina imala u vrijeme agresije, sjeća se kaže svega.
Sjećam se bila sam s majkom, malim bratom, strina i njeno malo dijete i nena. Sjećam se one gore fabrike akumulatora, ljudi koji su bili bez nogu, bez ruku, kako ih šutaju…ma joj.. i psovali su… psovali, psovali. Katastrofa je bila, govori Amela i nastavlja:
Tu smo bili nekoliko dana, onda smo autobusima tamo prešli na Dubrave. Moja nena je umrla prije sedam godina, i ona je bila s nama. Nju sam voljela. Ona je išla tamo kad se dijelio hljeb i ono i donosila nama. Samo je u mene strini i mami govorila da mi ne bi ogladnili. Samo je to govorila.
Otac je uspio spasiti se pješačenjem kroz šumu do Živinica.
Otac je preko šume otišao i nakon dvadeset dana je prešao u Živinice. Mi smo živjeli u školi i tako smo ja i strina išle i on je naišao, kombi je otvorio se i mi smo vidjeli da je on u kombiju, a sve su govorili da je poginuo i on i amidža mi. Ali nisu hvala Bogu, obojica su prešli. On je nas iz kombija vidio i stao nam, izašao je, sve su mu noge bile u zavojima, žuljevi jer je bos hodao.
Leave a Reply