Dvadeset dvije godina prije početka agresije na Bosnu i Hercegovinu Sarajlija Fikret Ferhatović se sa porodicom preselio u Njemačku, tačnije u grad Hajbron. Tamo je stekao nove prijatelje i bogatstvo. Međutim, početkom agresije na BiH vraća se domovinu i postaje pripadnik Armije Republike Bosne i Hercegovine, tačnije borac – dobrovoljac protivoklopne jedinice “Britve” koja je bila u sastavu 4. motorizovane brigade Prvog korpusa ARBiH. Dakle, Ferhatović je došao u Sarajevo da se bori za Bosnu, kada su mnogi bježali u Njemaču i ostale zemlje zapadne Evrope. Vratio se i pored činjenice da nije bio mlad – u trenutku povratka imao je 47 godina.Reklama
Prije nego se vratio radio je 22 godine u njemačkom autoindustrijskom gigantu “Audi”. Kada je napusti sve što je u Njemačkoj stekao, mnogi su mu govorili da ide u “pogrešnom smijeru”. “Shvatio sam da je u posljednjih sto godina za nas, Bošnjake, prvi put došlo vrijeme, ili bolje da kažem – ukazala nam se šansa da se borimo za svoju državu. Ja nisam htio da tu historijsku šansu propustim, da gledam na televiziji u Njemačkoj šta se događa u Bosni, nego sam došao da se – borim! I, eto, za ove dvije i po godine borbe ja sada mogu podignutog čela da kažem, kao Bošnjak: ‘Stani bolan, ja sam Fikret Ferhatović, Bošnjak!’, a prije smo se stidjeli toga”.
Jedan od primarnih razloga koji je ubrzao njegov dolazak u BiH, da je brani, bile su izbjeglice kao i dešavanja u Zvorniku i Bijeljini. Kada su se izbjeglice smjestile, Fikret je natovario kamion medicinske opreme i krenuo za Sarajevo. U Hajbronu je ostavio suprugu Mulu, te kćerke Alisu i Anisu. Iako su mu sve tri govorile da on kao pojedinac ne može pomoći Bosni, uvijek je odgovarao: “Mogu i hoću”.
Kako u aprilu 1992. godine nije mogao ući u Sarajevo, priključio se borcima na Bjelašnici. Prvih dana rata borio se u jedinici “Čedini vukovi”, kojom je komandovao Čedomir Domuz, a prva bitka u kojoj je učestvovao bila je na Žunovici. “Tada smo izvlačili granate, a posebno ‘zolje”. Nakon toga, jedno vrijeme se borio u Prvoj splitskoj dobrovoljačkoj jedinici kojom je komandovao Nusret Ibrahimović. Navodi da je sa 120 dobrovoljaca, Bošnjaka, iz Splita krenuo za Bosnu dr. Sadik Rakanović, a najviše ih je stiglo na Bjelašnicu. U julu 1992. godine Fikret se javio svom imenjaku Fikretu Prevljaku, komandantu 4. motorizovane viteške brigade, da postane dio te brigade, što je i učinjeno. Nakon toga uzima učešće u poznatoj bici za “Famos”, kada su uništena dva transportera a zarobljen jedan tenk. Krajem 1992. godine učestvuje i u pokušaju deblokade grada, a njegova jedinica je dobila zadatak da napada Kotorac. “Bio sam uvjeren da ćemo tada deblokirati Sarajevo. Ni sada mi nije jasno zašto nismo uspjeli. Bojim se da se radilo o izdaji”. Najviše je ipak ratovao od Krupačkih stijena do Trnova. “Tamo je uvijek džehenem i ne znam kad je bilo najgore. I sada je, čini mi se, tamo gdje naša brigada ratuje najteže”, govorio je Fikret.
Jedne prilike dok se nalazio u blizini Trnova, gdje je njegova jedinica vodila teške borbe, zarobljena je grupu pripadnika Vojske Republike Srpske, baš u momentu kada su prema Bjelašnici i Igmanu bježale kolone izbjeglica iz Foče. “Ti zarobljenici su izgledali zaista jadno i što me najviše iznenadilo, bili su prljavi. Baš prljavi! Mi smo tada pozvali mlade, za borbu sposobne ljude, koji su također bježali iz Foče i pokazali im srpske vojnike. ‘Zar se zaista plašite ovih jadnika’, rekao sam i pozvao ih da nam se pridruže. Tada nam se pridružio veliki broj Fočaka”. Fikret je u toku agresije izgubio sedam članova porodice, pa i brata Hikmeta koji je poginuo 20. jula 1992. godine tokom Bitke za Aerodromsko naselje. Bio je dva puta ranjen ali se svaki put poslije liječenja vraćao u borbu.
U toku rata se nekoliko puta vraćao u Njemačku kako bi sakupio medicinsku opremu – lijekove, vozila i hranu za pripadnike 4. motorizovane brigade ali i ostale jedinice ARBiH, te bi se ponovo vraćao u BiH da je brani. Svaki put kada bi se vratio u njemačku susretao bi bjegunce koji su zloupotrijebili učešće u ARBiH kako bi se domogli izbjeglištva. “Svi nalaze neke razloge što su otišli i svi lažu. Ja ih, zaista, ne mogu da shvatim, a vidim ni oni mene”. Tokom svoje dopreme medicinske opreme često je imao problema u doturu, čak i tamo gdje je nije trebalo biti. Bio je nezadovoljan radom bosanskohercegovačkih diplomatsko – konzularnih predstavnika u Njemačkoj. Tokom svog boravka, kako tvrdi, upoznao je samo jednog čovjeka koji je uvijek bio voljan pomoći – Asima Dautbašića. “U tim konzulatima se nakupilo mnogo žena, pobjegulja, koje niti znaju jezike, a niti raditi svoj posao. A Njemačka puna djece naših radnika, školovane djece, koji znaju jezike, a vole Bosnu više od onih pobjegulja. Sve bih ovo volio reći predsjedniku Izetbegoviću, ali ne znam ima li ga smisla time sada opterećivati”.
Ipak, jedino što mu je zaista nedostajalo u Njemačkoj je sportsko pilotiranje, koje je bilo njegova velika ljubav i kojim se bavio tokom života u Njemačkoj. Bez obzira, nije gubio nadu da će se jednog dana spustiti jedrilicom na sarajevski aerodrom, “baš kao što nikada ne gubi nadu da ćemo dobiti rat”, volio je reći Ferhatović.
IZVOR: List “Oslobođenje” 1. XI 1994. godine
Leave a Reply