Jučer iz prve smjene, na kraju radnog vremena, iz jame Begići-Bištrani Rudnika Kakanj, živ nije izašao rudar, elektrotehničar, Senahid Čajo. Nije poginuo. Nije ga ubila struja. Nije ga ubio metan ni ugljen monoksid. Bilo je određeno da se u jamskom hodniku, između komore za trafo stanicu i gumenog transportera, uhvati za grudi, ostane bez daha naočigled svojih komorata, koji su kao i on krenuli da poslije izrađene šihte ugledaju svjetlo dana, u ovu tmurnu, oblacima okovanu srijedu 18. septembra 2024. godine. Rudari ginu, ali evo i umiru u određenom času, što nam je svima suđeno. Samo ne znamo kada i gdje nas čeka.
Dvanaest godina Senahid je silazio u rudarska okna i u prvoj godini, kao i skoro svi što tek počinju živjeti od sedmokornog rudarskog hljeba, radio je najteže rudarske poslove jamskog utovarača. Poslije 12 mjeseci dokazivanja raspoređen je na posao za koji se i školovao. Elektrotehničar, prihvatio je objeručke poslove električara, opet u najtežoj, montažnoj grupi električara. Vrijeme je prolazilo i koga god bi pitali iz njegovih radnih grupa:
– Ko je najbolji od vas ?
– Senahid.
Nema onoga ko bi izgovorio bilo čije ime, osim Senahidovo. I dok prikupljamo činjenice za ovaj tekst, predsjednik Rudničkog odbora Sindikata Abdel Fazlić nam kaže:
-Tako je, slobodno napiši da je najbolji.
I hoću da napišem, Senahid je najbolji… Ali kako?… Kako? Živ nije. Moram reći da je bio… Najbolji.
Tek je prošlo par sati kako su njegovi komorati s njim razgovarali, kako je doktorica Islamović konstatirala smrt… Kako je rudarski inspektor obavio jedan od poslova koje uopšte ne voli raditi, ali mora. Kako da napišem da je bio najbolji, kad svi osjećaju da je tu. Na izlazu iz jame, čeka ga supruga Melisa, koja pita:
– Samo mi recite, je li ga šta udarilo?
– Nije.
Čuje, a kao da ne dopire do nje. Riječi joj se miješaju sa suzama, ali tako je jaka, stoički podnosi sve što vidi i osjeća. Samo ona zna kako.
Zar se za čovjeka, za rudara, za takvog radnika i druga poslije par sati može reći da je bio. Ne, nije bio. Još je ovdje. Ostat će s nama, kažu komorati njegove smjene. Najbolji je.
Ipak, danas je neko trebao reći da Senahida nema. Tako je to u rudarskom poslu. Zna se da treba pokucati na vrata porodične kuće i reći…
– Senahid nije izašao. Došli smo reći šta se desilo, kako je bilo…
Može se to reći njegovom ocu Elminu. Ulazio je u istu jamu kao i Senahid. Živ i zdrav dočekao penziju. Sve je mogao očekivati. I da se krovina sruši, i da metan eksplodira, ali da će ovako otići njegov Senahid, to nije. Tek mu je trideset i neka. Trebalo je to reći majci Zijadi. Kako majci reći…
Teška dužnost pripala je Dženanu Saraču i Ibrahimu Neimarliji, drugu iz pogonskog Sindikata i Senahidovom poslovođi. Tužnim povodom su posjetili porodičnu kuću u Brnju, selu koje je nastalo na rudarskim nadnicama i plaćama. Selu koje je imalo svoje rudarske udarnike. Posjetili su Brnj koji pamti rudare koji su odlazili u svoje revire i iz njih se vraćali, ali ne svi. Posebno one 1965, poslije katastrofe u Orasima. Njima se kao besmrtni rudar pridružio i Senahid Čajo.
U tom našem, kakanjskom, Brnju, rasla su i stasala u divne ljude rudarska djeca. Među njima i djeca poginulih rudara. Odrastanje bez oca rudara čeka i Senahidovu kćerku Nejlu i njegovog sina Hanana. Jedno u predškolskom uzrastu, a jedno je tek u prvom razredu osnovne škole.
Sudbine su to naše, rudarske i kakanjske.
Copyright © 2024 | WordPress Theme by MH Themes
Leave a Reply